Trčanje - muke po početniku

SAMO MI TREBA POKRET

Ustati na vrijeme iz kreveta, obući tenisice i izaći iz kuće. To je za mene bio pravi pothvat. Prohladan me jesenski zrak ošinuo po licu. Sitne kapi rosulje skupljale su se na mom nosu.

„ Idemo!“ – čula sam svog unutarnjeg goniča.

ZNAM, MOGU DO VRHA

Napokon sam se pokrenula, osjećaj uspjeha što sam uopće izašla iz stana tako rano je bio neponovljiv. Osluškivala sam automobile koji su prolazili pored mene i zvuk guma koje su se lijepile za vlažnu i masnu cestu. Pogled nisam dizala s poda i tenisica…

Trčala sam po nogostupu, povremeno pogledavajući na svjetla koja su se sramežljivo nazirala kroz još spuštene rolete susjednih stanova. Iz obližnje se zgrade širio miris ranojutarnje kave…. Netko još uživa u toplom krevetu….

Sama pomisao na topao krevet je otvorila prvu rundu borbe s mojim umom… Noge su postale sve teže, čak nisam teško disala, već je težinu uzrokovanu naglim padom motivacije popratila želja da se zaustavim i počnem hodati. Hodati ravno nazad prema stanu, krevetu i mekim papučama. Btw, nisam pretrčala ni prvih 50m.

„ Idemo, nema sad kukavičkog povratka, pussy!!!“ javio se poznati impuls. I krenula sam trčati, naravno uzbrdo od Ksavera prema Cmroku, nekom ulicom, puteljkom sve do bezbroj stepenica koje su se neplanirano stvorile ispred mene.

„A sranje!!!“ prosiktala sam. Nisam znala kuda idem…kvart je bio nov. Nastavila sam, znajući da ću dobiti unutarnji kontra kick u svoj lijeni ego. Zastala sam kako bi promotrila kuda trebam proći, što me čeka i odlučno krenula dalje. Naravno, spominjala sam si „ ludu mater“ i koji me k…. natjerao na ovo sranje... Stvarno nisam normalnaaaaa!!! Pa nije još ni šest ujutro!...

Muk…

“Idemo! Što je?! Što si stala?!“ Odlučila sam gledati ispred sebe. Obeshrabrila me spoznaja koliko mi treba do vrha stuba. Jednostavno sam odlučila gledati u stopala i proživljavala svaki korak kao uspjeh, savladavala sam stepenicu po stepenicu, pa kamen, povremeno sam proklizavala po mokroj i skliskoj travi, popikavala preko neravnina, pa lokva, blato,…pseći brabonjci, boca, stepenica…Sve se ponavljao prema nekom ludom uzorku. Oho!!!…Neka raskasapljena plava kutijica na kojoj se samo razaznao prepoznatljiv logo poznate marke kondoma i dva slova Du…

Ta kutija je odvukla moju pažnju i simbolički potvrdila uspješno savladavanje postavljenog cilja….Postignut je klimaks mog prvog trkačkog treninga! Uspela sam se na Cmrok!!! Disala sam otežano i uhvatila sam se po navici za džep gdje sam držala pumpicu Ventolina. Ma ne treba ti, promrmljala sam i odlučila zasluženo prohodati sljedeće dvije minute i lagano nastaviti dalje.

ZADOVOLJSTVO

Napokon sam podigla glavu, zadovoljno i ponosno…pa ja sam to napravila…Ustala sam iz kreveta na vrijeme, spremila sam se za akciju i krenula van!

I fantastičan je osjećaj što nisam bila jedina koja se probijala kroz izmaglicu. Bilo je, očigledno još iskusnijih trkačkih duša koje su dugim koracima grabile svojom rutom. Suptilni pozdrav u prolazu mi je bio znak da sam na pravom putu prema otkrivanju svega što trčanje pruža.

Vratila sam se do stana. Nisam niti jednom zastala. Nizbrdica je radila u moju korist. Ulazeći u stan s vrata sam doslovno tenisice katapultirala u ćošak, „zruljila“ tajice i čarape u jednom potezu sa sebe i slavodobitno utrčala u cilj: Topao tuš, neprocjenjivo!

Nakon doručka bila sam spremna za posao i nove izazove. Savladala sam ono što je najteže nadvladati, a to je sebe, vlastitu lijenost i komociju.

Tiho uzbuđenje prilikom pripreme za trening, lakoća kretanja. Dugi udisaji svježeg zraka i kontakt stopala sa šumskim tlom.

Koraci su duži, sigurniji. Snažna sam. Osjećam se slobodno.

Ali tu je, bliži se osjećaj zasićenja, nemoći, težine u nogama…. To je samo moje slabo tijelo i nesiguran um koji podvaljuje misli što oslabljuju. No snaga i želja iznutra tjeraju dalje, produžujem korak, ubrzavam. Kao da želim pobjeći od tih misli koje unose nemir, nesigurnost i skreću pažnju na nelagodu. Ako nastavim, istrčat ću iz tog sivog oblaka projekcija koje izvlačim iz nekih prastarih ladica s namjerom da me uspore, zaustave…

Trčim dalje, oblak se širi, slabi, nestaje i ostaje daleko iza mene. U meni čista sloboda, tiha sreća i ispunjenost.

Tjedni su prolazili i grabila sam nakon mjesec dana redovitog trčanja 7 km. Nakon par tjedana nakon mj.10 km. Najveću distancu koju sam pretrčala bilo je 15 km.

Postala sam umorna i nije bilo više tolikog žara.

Zasićenje.

Ponekad bi radije ostala zakukuljena na trosjedu nego se natjerala na trening, bilo kakav. Čak je i Tijelo je počelo raditi protiv mene. Nešto se mijenjalo, a nisam mogla dokučiti što.

Trčanje sam smanjila na minimum.Nije mi se dalo. Ono što sam jedino željela je bilo spavanje. Zabrinula sam se za vlastito zdravlje. Možda sam pretjerala s treningom.

Kasnila je dobrih 3 tj… Bolovi u zdjelici su tijekom treninga bili nelagodni i nisam željela riskirati čineći si neku nepopravljivu štetu.

Nisam više trčala tako često i na tako duge distance, postalo je sve zahtjevnije…

Nosila sam život. Počela sam se pripremati za puno zahtjevniju disciplinu, majčinstvo. Sreća najveća!

#trčanje #trčanjezapočetnike #motivacija #pokrenise #kakokrenutitrčati