Izgovori - umjetnost samozavaravanja
Danas sam tražila izgovor zašto ne bih trebala ustati iz kreveta. Odlazak za posao je ipak bio dosta jak razlog da se otkoturam do kupaonice i psihički pripremim za izvlačenje svojih kopija iz dječje sobe.
Preda mnom je stajao svakodnevni izazov priprema za tempiran izlazak iz stana i odlazak s klinkama u vrtić. Negodovanje i cendranje prihvaćam s velikom empatijom, jer se u meni odvija ista agonija.
Na poslu sam kreativno smišljala izgovore zašto da ne odem na sjednicu, jer mi se jednostavno nije dalo. Znam da se ne da ni nadređenima, pa mi je bilo lakše. Znala sa kako smo svi u istom sosu. Ostala sam eto, radi obveze i neke lažne kolegijalnosti. Svi smo ostali radi obveze i lažne kolegijalnosti. Morali smo.
Neki su ipak našli objektivne izgovore da izostanu. Oni su iskreni.
Nakon sjednice sam tražila izgovor zašto da ne odem na trening i umjesto toga odem kući. Željela sam se samo sklupčati pod deku i ignorirati činjenicu kako se planovi i programi za školski kurikulum neće sami napisati.
U zadnja tri tjedna svaki put pronalazim dovoljno jak izgovor da izbjegnem tu gnjavažu i po 4. sam put ovaj mjesec pospremila kuhinjske elemente. Kuhinja blista.
Danas sam umjesto pisanja programa razleđivala frižider. Planove i programe moram predati sutra. Odluka je pala, vrijeme je za pokret s mrtve točke i eto napisala sam ovaj post do kraja.
Više nije bilo vremena za izgovore, više nisam mogla naći racionalan izgovor da se ne prihvatim neizbježnog. Završila sam planove i programe oko jedan ujutro. Sretna i zadovoljna. Nije mi trebalo toliko puno vremena koliko sam mislila da mi je potrebno. Uspjela sam ih napisati za 3 sata.
Prisjetila sam se studentskih dana i odgađanja izlazaka na ispite. Spremala sam ih tjednima, odgađala mjesecima, ali nisam izlazila na njih. Kad sam izašla, položila sam ih iz prve.
Zašto mi je toliko trebalo? Zato što sam nalazila izgovore koji su mi bili samo prividni prioriteti? Iza tih prioriteta skrivao se strah, nelagoda, nezainteresiranost i nesigurnost u svoje sposobnosti.
Skrivali su se glavni razlozi zbog kojih ne postižemo svoje ciljeve.
Kada bi manje energije trošila na kreativno osmišljavanje izgovora i zanemarila osjećaje koji me sputavaju, brže bi odrađivala stvari za koje nemam toliko inspiracije i imala bi više vremena za ono što volim.
Možda vam ova usporedba graniči s mazohizmom i djeluje banalna, no to je važan element, kao i zadnjih stotinu metara dionice koju trčimo u nastojanju da se spremimo za prvu veću utrku ili zadnje ponavljanje u seriji trbušnjaka. Odlučno iscijedim posljednji atom snage za još jedan ili dva ponavljanja, a za sljedeći put sam sigurna kako ću moći napraviti tri više.
Nekome je ovo blesava usporedba, no ustrajnost ipak ima smisla ako stremite vlastitom razvoju i napretku.
Kako vi trenirate ustrajnost ? Jeste li stvarno uspješni u tome ?
